napred

"Biblijski mit"

"Ova zemlja postoji kao rezultat obecanja samog Boga. Bilo bi smijesno traziti priznanje njene legitimnosti".
Ovo je osnovni aksiom politickog cionizma kako ga je formulirala gospodja Golda Meir

"Ova zemlja nam je obecana i mi imamo pravo na nju", kaze Begin

"Ako postoji Biblija i Narod Biblije onda mora postojati i zemlja Biblije - zemlja sudaca i patrijarha u Jerusalemu, Hebronu, Jerihonu i njihovoj okolini"

Ovako se vodje izraelskog cionizma, bilo da sebe nazivaju desnim ili lijevim, clanovima Laburisticke ili Likud partije, zastupnicima vojske ili rabinata, neprekidno pozivaju na "biblijski" argument kao osnovu za dokazivanje svojih teritorijalnih pretenzija, "bozanskog prava" na posjedovanje Palestine. Stvar predocavaju kao cin poklona sa Bozijim potpisom kojim sticu pravo da izvlaste svakog drugog posjednika zemlje koja je u pitanju.

Ovakvo poimanje i "obecanja" i sredstva njegovog ostvarenja (buduci da ih vodje politickog cionizma izvode iz Knjige o Joshui u kojoj on prica o svojim junastvima pri istrebljenju zatecenih stanovnika po Bozijem naredjenju i uz njegovu pomoc), uz teme o "izabranom narodu" i "Velikom Izraelu" od Nila do Eufrata, cine ideolosku osnovu politickog cionizma.

Kolonijalisti svih epoha i svih nacija uvijek su trazili "izlike" za svoje aneksije, pljacke i prevlast. Izlika se obicno trazila u navodnoj "superiornosti" kulture kojom je osvajac opravdavao "prosvjetiteljsku misiju" svoje "rase". Vjerski predtekst je takodjer, pruzao dragocjenu dodatnu pomoc takvim kolonijalnim osvajanjima, lli govoreci opcenitije, svakoj prevlasti jedne drustvene grupe nad drugom.

Sve je dozvoljeno onom narodu koji je Boziji "izabranik", "sluzbenik Apsolutnog". Gesta Dei per Francos znacilo je da su "Franci" bili ruka Bozija, pa je tako doslo do krizarskih ratova. Spanija "najkatolicanskijih kraljeva" je Spanija inkvizicije i genocida nad americkim Indijancima. "Sveta Rusija" bila je Rusija pogroma. Gott mit uns oznacavalo je Bismarchovu Njemacku prije nego sto je postala Njemackom Hitlera i Auschwitza, "Vi ste Kristovi vojnici" govorio je general Spellman americkim ekspedicionim snagama u Vijetnamu.

Godine 1972 Vorster premijer Juzne Afrike, ozloglasen zbog okrutnog rasizma apartheida oglasavao se slicnom porukom: "Ne zaboravimo da smo mi Boziji narod kojem je povjerena misija"

U judaistickoj vjerskoj tradiciji "izabranistvo" u sustini znaci "izabranistvo kroz patnju", a to je uzviseni duhovni poziv na odgovornost i zrtvovanje onog ko je primio bozansku poruku. No, prisjetimo se jos jednom da je nasa kritika izravno usmjerena na politicki cionizam, koji eksploatira ne samo temu "izabranistva" nego to cini i sa "izabranistvom kroz patnju" tako sto "holokaust" rabi u politicke svrhe. U kolonijalistickom smislu, izabranost podrazumijeva superiornost koja se, jos uvijek u cistoj kolonijalistickoj tradiciji ideologije opravdanja, predstavlja kao superiornost odgovornosti i bolnog zrtvovanja, o cemu je naprimjer govorio Rudyard Kipling kao o "teretu bijelog covjeka"

Ideja izabranog naroda je historijski infantilna, jer su svi narodi u svojim spisima izrazavali privilegirano shvacanje o sebi u smislu izabranosti. Zasto bi se vjerovalo samo jednom narodu kad su u pitanju njegova pisma?

Ideja izabranog naroda je politicki zlocinacka, jer je uvijek opravdavala agresiju, ekspanziju i dominaciju.

Ideja izabranog naroda je teoloski netolerantna, jer "izabranost" samo jednih znaci "odbacenost" svih drugih.

Cionisticki kolonijalizam nije izuzetak od ovog pravila. Vec smo vidjeli da on podrazumijeva poricanje samog postojanja palestinskog naroda (Golda Meir) ili njegovo protjerivanje od Deir Yasina do Beiruta (Begin) i vjerovatno jos takvih i slicnih vanrednih pothvata.

Ideoloski fenomen znacaja koji se u Izraelu pridaje nekim pasusima Biblije utoliko je veci sto se politicki cionizam razvio u opoziciju judaistickom vjerskom protestu rabina, koji su 1897 izjavljivali da pokoriti Palestinu novcem i oruzjem znaci isto sto i izdati najvise i najplemenitije tradicije judaizma.

U vrijeme pocetaka Herzlove kampanje 1890-ih odbijen je prijedlog o odrzavanju zidovske konferencije u Munchenu zato sto su se njemacki rabini tome suprotstavljali tvrdeci da su "pokusaji da se osnuje zidovska nacionalna drzava u Palestini suprotni mesijskim obecanjima judaizma"

Tridesetih godina 20 stoljeca Albert Einstein je pisao: "Daleko radije bih prihvatio razuman sporazum sa Arapima na bazi zajednickog zivljenja u miru nego stvaranje nekakve zidovske drzave. Na stranu politicki razlozi, moja svijest o sustinskoj prirodi judaizma protivi se ideji zidovske drzave koja bi imala granice, vojsku i neki stepen svjetovne moci, bez obzira koliko skroman on bio... Bojim se da ce judaizam pretrpjeti unutrasnju stetu, narocito od razvoja uskog nacionalizma unutar nasih vlastitih redova... Nismo mi vise Zidovi makabejskog razdoblja. Okretanje naciji u politickom smislu rijeci bilo bi ravno odustajanju od spiritualizacije nase zajednice koju dugujemo geniju nasih poslanika

Ogromna vecina danasnjih Izraelaca nisu Zidovi po vjerskom ubjedenju i prakticiranju vjere, a razne "vjerske stranke", i pored presudne uloge koju igraju u drzavi Izrael, u pogledu clanstva veoma su malobrojne. Ovaj ocigledan paradoks dobro je objasnio Nathan Weistock:
"Ako rabinsko mracnjastvo gospodari Izraelom to je stoga stocionistickoj mistici nedostaje koherentnosti, osim u pogledu Mojsijeve vjere. Ukinite koncepcije "izabranog naroda" i "obecane zemlje" i srusit cete temelje cionizma. Stoga, iako je to paradoksalno, vjerske partije crpe snagu iz slozenosti cionisticke agnostike. Potreba unutrasnje koherentnosti cionisticke strukture Izraela primorala je njegove vodje da ojacaju vlast svecenstva. Socijaldemokratska partija Mapai je ta koja je na inicijativu Ben Guriona uvela izucavanje religije kao obavezan skolski predmet. To nisu ucinile vjerske stranke"

Zbog istog razloga u Izraelu se ne moze sklopiti gradjanski brak. Zidov se moze ozeniti, razdvojiti ili rastaviti samo u skladu sa pravilima Tore, tj. vjerskih zakona izlozenih u Petoknjizju Starog zavjeta.

Glavna posljedica nemogucnosti odvajanja sinagoge od drzave manifestira se u cinjenici da drzava Izrael ni poslije 44 godine od svog nastanka jos nema ustav:
"Da bi se izbjegao sukob sa klerikalnim strankama, koje ustrajavaju nakoriscenju Tore kao osnovnog zakona zemlje, neophodno je suzdrzavanje od donosenja ustava"

Ono sto predstavlja sustinsko nacelo cionisticke drzave, naime, definicija "Zidova", tj. osobe koja samo u tom svojstvu moze koristiti osnovnim, konstitutivnim Zakonom povratka, ima isti klerikalni i diskriminatorski karakter.

Zakon o povratku (5710 - 1950) kaze:
1. Svaki Zidov ima pravo postati stanovnikom ove zemlje kao useljenik...
40. U svrhu ovog zakona, Zidovom se smatra osoba rodjena od majke Zidovke, ili osoba preobracena u judaizam ili osoba koja ne ispovijeda neku drugu vjeru.

Navode se, dakle, samo dva kriterija: rasni (naslijedje putem majcine krvi) i vjerski (preobracenje). Uzgred receno, ovaj drugi smatra se validnim samo ako ga potvrdi "ortodoksni" (a ne "obraceni") rabin.

Ideologija opravdavanja koja je karakteristicna za cionizam poziva se na obecanje dato Abrahamu u Postanju (15:18)
Istog dana Gospodar je napravio ugovor s Abrahamom, govoreci: "Tvomsjemenu dao sam ovu zemlju, od rijeke Egipta do velike rijeke, rijeke Eufrat"

Vec smo isticali da nigdje drugdje ne postoji nikakav dokaz ove drevne historije Izraela osim u zapisima Starog zavjeta. Pitanje koje se, stoga, odmah postavlja jeste: moze li bilo koja zajednica ljudskih bica nametnuti drugima svoju vlast upravljajuci njihovom egzistencijom, ako iza nje ne stoji nikakvo drugo svjedocanstvo osim vjerovanja doticne zajednice u vlastitu tradiciju?

Pitanje postaje jos razloznije ako se uzme u obzir da su svim narodima Srednjeg istoka - Mezopotamejcima, Hetitima, Egipcanima - data ista bozanska obecanja kao i Abrahamu; zemlja i potomstvo. Zasto Sirijci ne bi svojatali - kao svoje historijsko i bozansko pravo - obecanje koje je bozica Arinna dala njihovim hetitskim "precima" (cije je carstvo, za razliku od Davidovog i Solomonovog, trajalo gotovo tisucu godina, od 18 do 8 stoljeca stare ere) "ustanovljavajuci granice" obecane im zemlje?
Takav zahtjev s pravom bismo smatrali apsurdnim. Zasto onda zauzimati drukciji stav prema slicnim tekstovima koji proisticu iz neke susjedne civilizacije, ako ne zato sto, s pravom ili ne, vjerujemo da smo nasljednici te civilizacije? (Vidjeti Prvu poslanicu sv. Petra, koja je vec citirana)

Stoga od pocetka moramo smatrati ovo tumacenje Biblije "plemenskim", tj. tumacenjem koje apriori drzi tradiciju "naseg" plemena jedinom valjanom, dok tradicije drugih plemena, cak i susjednih, nemaju nikakvu valjanost.

Takvo tumacenje Biblije, cak i uz prihvatanje plemenske pretpostavke o ekskluzivnoj vrijednosti te knjige, izdvojeno iz cjelokupnog konteksta religija Srednjeg istoka koje su mu tako bliske, znaci selektivno tumacenje kojim se izdvajaju odredjene epizode zato sto sluze u svrhu opravdavanja nekog danasnjeg ponasanja i iskljucuju neke druge zato sto naginju osudi tog ponasanja.

Istina je da u Starom zavjetu ima odlomaka koji bi, da se uzmu kao uzori ponasanja, opravdali Oradour ili Deir Yasin, nasilnu okupaciju tereitorije ili genocid
Joshuina knjiga na koju se tako cesto danas pozivaju vojni rabini u Izraelu u propovijedanju svetog rata i koju forsiraju u skolskoj nastavi stavlja naglasak na posveceno istrebljenje pokorenog stanovnistva "macem" - "muskaraca, zena, mladog i starog" (Joshua 6:21) - sto citamo u prici o Jerihonu i mnogim drugim gradovima.

Brojevi (4 knjiga Starog zavjeta 31:7-18) kazuju nam o junackim djelima one "djece Izrailja" koja su, savladavsi Midianite "poklali sve muskarce" "uzeli sve zene midianitskih zarobljenika" i "spalili sve njihove gradove". Kad su se vratili pred Mojsija, on je bio ljut:
"I Mojsije im je rekao. Zar ste ostavili na zivotu sve ove zene? ...Stoga sada ubijte svako malodobno musko dijete i svaku zenu koja je spavala s muskarcem. Ali nevinu zensku djecu ostavite na zivotu za sebe"

Ove price su mlogle biti djelo samo teologa koji su zeljeli proklamirati vjeru u nepobijedjenog Boga unatoc porazu koji su trpjeli kao njegov narod. Svoju pobjedu Asirci su slavili kao pobjedu svog boga Assura nad porazenim Jehovom. Teolozima perioda izgnanstva bilo je stoga stalo da pokazu da poraz njihovog naroda nije lezao u nemoci Jehovinoj nego u njihovom nevjerstvu, zbog cega su bili kaznjeni.

Umnozavanje prica o od Boga naredjenim masakrima i istrebljenjima je ustvari kritika nacina na koje su kraljevi vodili ratove da bi od njih imali materijalnu korist. U tradiciji "svetog rata" zapravo nije dolazila u obzir materijalna korist od pobjede. Takvo vjerovanje i praksa vazili su u tom dijelu svijeta u periodu o kojem je rijec. "Anatema" koja je podrazumijevala unistenje pobijedjenih pa cak i njihove stoke bila je ustvari zakletva Bogu o odricanju od svakog ratnog plijena "samo ako On dopusti pobjedu.

Pobijedjeni ne bi bili prodavani u ropstvo, a pobjednici ne bi uzimali njihovu stoku. Svi i sve bilo bi unistavano. To je bilo istrebljenje po naredjenju Bozijem, ispunjenje zavjeta datog Bogu.

Kao samo jedan primjer fabrikacije ovakvih historijskih legendi uzet cemo "zauzece Jerihona" koje je apsolutna izmisljotina. Arheolozi su ustanovili da je "Jerihon bio unisten u 14 stoljecu a napusten tokom perioda za koji se opcenito pretpostavlja da je bio za vremena Joshuina"

Medjutim ove historijske konstrukcije koriste se u skolama Izraela sa svrhom podsticanja fanatizma medu mladima. Psiholog G. Tamarin sa Univerziteta Tel-Aviv izvrsio je slijedeci opit. Ucenicima od 4 do 8 razreda uzrasta od 8 do 14 godina koji su citali Knjigu o Joshui, a ciji je broj prelazio tisucu, podijelio je pricu o genocidu u Jerihonu ispricanu u toj knjizi (6:20-21) i postavio ovakvo pitanje:
"Pretpostavite da izraelska vojska borbom zauzme neko arapsko selo.Slazete li se ili ne da bi protiv stanovnika tog sela trebalo poduzeti iste onakve akcije kakve je Jeshua poduzeo protiv stanovnika Jerihona?"
Broj ucenika koji su dali pozitivan odgovor kretao se izmedju 66% i 95% zavisno od skole ili kibbutza, odnosno grada u kojem su djeca zivjela . Objavljivanje rezultata ove ankete, koja je otkrila pravo lice jednog drustva, dovelo je do istjerivanja profesora Tamarina sa Univerziteta.

Rabini i armija nastavljaju s ispiranjem mozgova svojih sticenika. Za vrijeme invazije na Liban 1982 godine vojni rabini nisu prestajali propovijedati doktrinu "svetog rata". Sredisnju temu ponudio je jedan rabin u cinu kapetana:
"Ne smijemo zanemariti biblijske izvore koji opravdavaju ovaj rat inase prisustvo ovdje. Kao Zidovi, mi svoju vjersku duznost (mitzvah) ispunjavamo ovdje. Tako je zapisano: vjerska je duznost (mitzvah), zauzeti zemlju od neprijatelja"

Ovdje se zaista radi o selektivnom tumacenju Biblije, tumacenju koje je nekriticno i nehistorijsko, i koje se drzi samo onih pasusa koji mogu sluziti za ozakonjenje osvajanja i primjenu barbarskih metoda, jer ima i drugih odlomaka u Starom zavjetu koji su inspirirani sasvim drukcijim duhom.

Prije svega, kad se radi o "obecanju", Abraham je vrlo malo smatrao sebe vlasnikom zemlje Kananske da se u Hebronu uz vrlo veliku uljudnost obratio molbom Ephronu, Hetitu, da mu proda polje u Machpelachu, prije Mamre, da bi tamo mogao sahraniti svoju zenu Saru (Postanje 23:3-20)

Evo jos jednog primjera ove dvojne tradicije: u Knjizi o sudijama (1:8) kaze se da su Judina djeca, poslije Joshuine smrti zauzeli Jerusalem i iskorijenili njegove stanovnike. No, u istoj knjizi (1:21) citamo i suprotno: "I djeca Benjaminova ne istjerase Dzebuzite koji nastanjivahu Jerusalem, nego ih ostavise da zive s njima, sve do dana danasnjeg".

U Drugoj knjizi Samuilovoj vidimo da David smatra zemlju do te mjere malo "obecanom" da od Araunaha, kralja Dzebuzitskog kupuje polje za izgradnju Hrama i placa 50 srebrenih sekela za njega (24:24). Prva knjiga hronika ponovo nam prica o tome kako je David kupio vec spominjani komad zemlje (21:18-25) i premda se u ovoj verziji Dzebuzitski kralj zove Ornan a cijena penje na sest stotina zlatnih sekela, ove kontradikcije nisu od velikog znacaja. Ono sto je zajednicko objema verzijama jeste cinjenica da se David nije ponasao kao vlasnik zemlje i nije protjerivao domace stanovnistvo, nego je naprotiv uljudno s njim pregovarao, upravo kako je to cinio i Abraham u svoje vrijeme.

Stvari stoje isto i kad se radi o primjeni metoda. Verzija price o ulasku u Kanan u Knjizi o sudijama sasvim je suprotna onoj koju kazuje Knjiga o Joshui. Umjesto invazije koju opisuje Joshua, i u kojoj plemena ujedinjena u jedinstvenu drzavu i pod jedinstvenom komandom masakriraju stanovnistvo pri svom napredovanju, verzija iz Knjige o sudijama predocava sliku postupne infiltracije, obicno mirne, premda ponekad snazne, bez ikakvog veceg sukoba sa kananskim gradovima cija ratna bojna kola neujedinjena i neorganizirana nomadska plemena nisu mogla lahko potuci. Pobjednicki spjev koji pjeva Deborah u 5 poglavlju Knjige o sudijama, jedan od najstarijih dijelova Starog zavjeta, slican ratnim pjesmama Egipcana iz doba Tethmosisa III, ili Ramsesa III, jedna je od rijetkih pobjednickih epizoda u ovoj verziji, jer ideologija svetog rata i istrjebljenja u ime Boga ne prevladava ovdje kao u Joshui.

Nesumnjivo daleko od ekskluzivizma i odbacivanja asimilacije, od poricanja i ugnjetavanja "drugih", Stari zavjet stalno podsjeca citaoca: "Stoga, volite stranca, jer u Egiptu vi ste bili stranci" (Zakoni 10:19); Izlazak 22:21 i Levitska 19:33-34). Protiv bilo kakve diskriminacije propisuje se da ce "isti zakon vaziti za one koji su ovdje rodjeni i strance koji borave medju vama" (Izlazak 12:49)

Plemensko, nacionalisticko i rasisticko tumacenje Biblije kakvo prakticira politicki cionizam, nece da prihvati kletve Mikaije:
"Cujte ovo, molim vas, vi starjesine kuce Jakovljeve i princevi kuceIzrailove, koji prezirete sud i izopacujete svaku pravdu... Oni Cion jacaju krvlju a Jerusalem nepravdom... Zato ce Cion zbog vas biti preoran poput polja, a Jerusalem ce se pretvoriti u rusevine..."

Selektivno tumacenje Biblije stavlja u prvi plan tri sustinska mita:
* - o odabranom narodu
* - Kananu kao poklonu ovom narodu
* - i iskljucivo zidovskom "Velikom Izraelu".

Kriticko tumacenje Biblije koje smjesta ove teme u period u kojem su ponikle i trazi odgovor na pitanja o politickim i teoloskim ciljevima kojima su bile inspirirane jeste jedini nacin da se one integriraju u historiju covjekove sudbine i Bozije namisli.

Ako je za vjernika Biblija objava Bozijeg posredovanja u ljudskim zivotima da im se dalo odredjeno znacenje, ono sto je pri njezinom tumacenju vaznije od svega jeste razlucivanje "poetskih" {tj. kreativnih) manifestacija od bozanskog. Stoga se Biblija ne moze citati kao historijski udzbenik, kao sto se, primjerice, cita historija Rima. Prvenstveno zato sto bi sa ovog stanovista bila veoma "inferiorna" u smislu "objektivne" vrijednosti u odnosu na tu vrstu historije. U biblijskim pricama nista se ne moze "objektivno" provjeriti o djelima patrijarha, boravku u Egiptu, seobi Izraelicana iz Egipta, Mojsiju i ustolicenju u Kananu, jer nije moguce nikakvo unakrsno provjeravanje, niti na osnovu pisanih dokumenata koji poticu iz vanbiblijskih izvora niti na osnovu arheoloskih nalaza.
Solomonova "smrt je najraniji dogadjaj u historiji Izraela koji je moguce s tacnoscu datirati" jer u ovom slucaju mozemo uspostaviti komparativni historijski odnos sa hronologijom Naosairske imperije, koja je pouzdana, buduci da je sa sigurnoscu utvrdjena astronomskim racunanjima.

Danas ni jedan ozbiljan egzeget ne odbacuje pretpostavku da su najstariji dijelovi Biblije, oni koji se nazivaju "jehovistickim" izvorom, mogli biti sastavljeni najranije za vrijeme vladavine Solomona (sredinom 10 stoljeca stare ere) i da su kompilacija usmenih predanja. Ako se dakle drzimo samo kriterija historijske "objektivnosti" ove biblijske price o dogadjajima koji su se dogodili i nekoliko stoljeca prije nisu nista vise "historijske" u pozitivistickom smislu rijeci nego sto su Ilijada ili Ramayana.

Sa stanovista kratkovidog i dehumanizirajuceg historijskog pozitivizma koji se zanima samo za "cinjenice" a ne i znacenja, "obecanje" dato Abrahamu "ugovor" "izabranistvo" zrtvovanje Abrahamovog sina Ishaka, iseljenje Izraelicana iz Egipta, te sama licnost Mojsijeva ne posjeduju nikakvu "historijsku" realnost.

Stoga, sa "naucnog" stanovista (u uskom smislu te rijeci odnosno u pozitivistickom naucnom smislu), nista ne preostaje od izabranistva, ugovora ili cjelokupne historije Izraela prije Davidove vladavine.

Medjutim ako suprotno tome na historiju ne gledamo slijepo nego istinski ljudski, tj. ako iz proslosti pokusamo otkriti kako je covjek postao ljudskim bicem i prihvatimo njegova "pjesnicka" izmisljanja kao nastojanja da pomocu njih, za razliku od drugih zivotinjskih vrsta, da smisao svom zivotu i smrti, uz predozbe o junaku i svecu, koje je izmisljao ili sticao kroz iskustvo, da bi sto je moguce dalje otisao u istinski ljudskom nacinu zivljenja, zasto onda postavljanjem historijskog problema izbijati tlo ispod nogu ovakvom stanovistvu.

Problem nije vise u spoznaji je li Abraham zaista rodjen u "Uru Kaldejaca" (sto je cak anahronizam) je li uistinu putovao opisanom rutom; je li Bog sisao njemu (i u kojem obliku) da mu obeca poklon u zemlji i potomstvu, ili recimo u saznanju na koju goru treba postaviti "goreci grm" Mojsijev, ili jeli Joshua bio glavnokomandujuci plemena i ubica Kanita (kao sto su drugi mnogo stoljeca kasnije imali postati ubicama Indijanaca), itd.

Problem je sasvim drukciji i ne iskljucuje najstrozije naucno istrazivanje nego ga naprotiv podrazumijeva i pretpostavlja. Problem lezi u slijedecem; U kojem trenutku, u kojim historijskim okolnostima, u kakvim ljudskim zajednicama i u koje svrhe su ove osnovne price o junacima, stvarnim ili mitskim stvorene - price koje su bile od odlucujuceg znacaja za formiranje covjeka i njegova zivota? Ono sto je vazno je to da su ljudi bili u stanju zamisliti ili stvoriti takve predodzbe o sebi.
Nastojali su zivjeti u skladu s ovim uzorima, sto je predstavljalo pocetak jedne druge stvarnosti koja je otvarala nove horizonte, horizonte bez granica, otkrivala novi kriterij po kojem su se svi ljudski planovi i njihova realizacija svodili samo na relativno znacenje u poredjenju s ovim bezgranicnim horizontom, koji se pruzao pred karavanom covjecanstva. Taj bezgranicni horizont koji se u Abrahamskoj tradiciji naziva "Bogom" omogucava covjeku da postigne u najovosvjetskijim djelima "kretanja u pravcu beskonacnosti", kako je Kierkegaard pisao u svom izvanrednom razmisljanju o Abrahamu "vitezu vjere"

Iz ovog "teoloskog" ugla razmotrimo ponovo teme o izabranosti, ugovoru, obecanja zemlje i potomstva, ne sa ciljem da ih shvatimo kao "cinjenice" (kao dokaz prava vlasnistva, ili politicki program, sto su pretenzije, istovremeno pogubne i apsurdne, politickog cionizma) nego da njihovo "znacenje" shvatimo kao veliko naslijedje judaizma na pocetku Abrahamovog potomstva kojem piipadaju svi, i Zidovi i krscani i muslimani.

Ako prihvatimo datume ustanovljene naucnim metodama prema kojima je najstariji hronicar "jehovist" napisao svoja djela tek u doba vladavine Solomona, moramo se zapitati kakvu on "poruku", prema nasim saznanjima, pokusava prenijeti svojim suvremenicima. Neki kao primjerice Von Rad u djelu Theology of the Old Testament (Teologija Starog zavjeta) u hronici Jehoviste vide ozakonjenje Kraljevstva Davidovog u smislu suprotstavljanja onima koji su jos zalili za starom plemenskom konfederacijom. Drugi poput Alberta de Perya, naglasavaju nelikujuci, kriticki aspekt djela Jehovista, koji podsjeca citaoce da se Bozija namisao o "obecanju" ostvaruje unatoc cinjenici sto izabrani nisu toga vrijedni. On istice cak i Abrahamove propuste u pogledu same sustine "obecanja". Ukljucujuci u svoje kazivanje Abrahamov boravak u Egiptu, hronicar ukazuje da je Abraham iznevjerio dva predmeta "obecanja": zemlju (koju je napustio} i potomstvo (koje je na kukavicki nacin ugrozio prikazujuci svoju zenu Saru sestrom i dopustajuci da bude uzeta u faraonov harem)

Jehovist je ocigledno zaokupljen zeljom da citaoca impresionira Bozijom velicinom i dragovoljnoscu njegovih poklona. Bog ne gubi nista od svoje velicine unatoc nevjernosti ljudi kojima je dato "obecanje" i koji ga zato nisu vrijedni. Neke epizode svjedoce da uvijek kad se patrijarh ili clanovi njegove obitelji posluze prijevarom ili nasiljem u poslovima sa drugim ljudima uslijedi neka katastrofa: kad Abraham dozvoli da njegova zena Sara stekne toliki upliv na njega, da otjera sluskinju koja mu je rodila sina (Postanje XVI); kad Josipa izdaju braca (Postanje, XXV-XXVII); ili kad sinovi Jakovljevi izvrse masakr nad stanovnicima Sekema (Nablusa) u toku ritualnih ceremonija (Postanje XXXIV).

Svaki put kad Abraham pokusa da "prisvoji" Obecanje i ostvari ga na vlastiti nacin, silom ili lukavstvom, njegov pothvat propadne. On ustanovljava da ne moze zivjeti drukcijeije nego u dogovoru sa susjedima.

Nadalje u duhu opceg univerzalizma, jehovist svodi u kosmickoj namisli Bozijoj, ostvarenja Kraljevstva Davidovog i Solomonovog samo na relativan znacaj, podsjecajuci da se Bozije Obecanje nece ispuniti sve dok "u tebi sve porodice svijeta ne budu blagoslovljene"

Kad se radi o cilju nase rasprave, istrazivanje drugih mladih izvora bilo bi nesvrsishodno (kao Elohiste, koji, nesumnjivo pripada 8 stoljecu, Zakonima iz 7 stoljeca, svecenickog zakonika i historiografije deuteronomiona koji su zaceti u 6 stoljecu u doba izgnanstva)

Cak i ako patrijarsi i Abraham nisu bili historijske licnosti, ako Ugovor, Obecanje i Odabranost pripadaju legendi i poeziji a ne historiji, to nas nikako ne sprjecava nego dapace podstice da utvrdimo njihov znacaj, buduci da Ugovor predstavlja odnos covjeka i Boga, Obecanje odnos Bozije namisli i ljudskog nauma, a Odabranost pitanja covjekove odgovornosti kad on poprimi svoju transcedentnu dimenziju

U Kur'anu se vise puta ponavlja:
"Svaki poslanik kojeg smo slali ljudima, propovijedao je na jezikusvog naroda kako bi svoju poruku mogao uciniti jasnom"

Kad se prilikom egzegeze Biblija nasloji na razlicite nanose od kojih se sastoji, dolazimo do nekoliko sukcesivnih verzija obecanja zemlje i potomstva. Tu je, prije svega, obecanje dato nomadima, koji su prakticirali sezonsko premjestanje svojih stada, obecanje zemlje na kojoj ce se moci nastaniti i smiriti (Postanje 27:10-22)
Ovo obecanje ne implicira nikakvu vojnu ili politicku pobjedu nad teritorijom koja je u pitanju, nego jednostavno naseljavanje.
Drugi stadij (druga verzija Obecanja) prosirena je na nacionalne dimenzije, post facto je pravdanje Davidovih osvajanja; ona daje podrsku vrhovnoj vlasti "odabranog naroda" nad svim oblastima koje se nalaze "izmedju rijeke Egipta i velike rijeke, rijeke Eufrat" (Postanje 15:18)
Treca verzija (koja se jos drzi St. zavjeta) prosiruje Obecanje na "sve zajednice svijeta" (Postanje 12:3)

Nit koja se provlaci kroz cijelu historiju Obecanja jest stalna briga Bozija o dobrobiti covjecanstva: ta briga je ocigledna i kad nomadu obecava sigurnost i blagodati sretnog potomstva u bogatoj zemlji u kojoj se moze smiriti; i kad obecava stabilnu i naprednu drzavu u kakvu su se polagale nade u vrijeme Davidove vladavine; ili kad otvara izglede za okupljanje cijelog covjecanstva sa svrhom ostvarenja najviseg covjekovog cilja i samog Bozijeg nauma, kako to primjerice predocava poslanik Isaija (11:4)

Covjekovo spasenje nikad se ne prenosi u neki drugi svijet, jer se cini da drevna izraelicanska vjera iskljucuje takav dualizam pa ipak, zemlja i politicka moc nisu nikad ciljevi sami sebi. Oni se uvijek relativiziraju u odnosu na transcedentnost Boga.

Zemlja pripada samo Bogu: "Zemlja nece nikad biti na prodaju, jer zemlja je Samo moja: a vi ste samo stranci i gosti kod mene". Da bi raskinuo vezu izmedju covjeka i zemlje, Bog propisuje da se svake jubilarne godine (svake 49 godine) sva zemlja kroz koliko god ruku da je u medjuvremenu prosla, mora redistribuirati i vratiti prvobitnom vlasniku: "Svakog jubileja sve hipoteke ce biti otpisane i njemu ce biti vraceno ono sto posjeduje"

Vlast kao i zemlja pripada samo Bogu. U prvoj Samuelovoj knjizi (8:10-18) Samuel upozorava ljude na sve poremecaje koje ce sa sobom donijeti utemeljenje monarhije u Izraelu.

Osnovnim pogrjesnim tumacenjem Obecanja politicki cionizam je izdao najljepsu poruku judaizma svijetu.

Politicki cionizam nije samo izdao judaizam nego je izopacio i krscanstvo. Jer, zar se temeljna izopacenost krscanstva ne ogleda u zastranjenju od onog sto je najizvanrednije naslijedje judaizma tj. Abrahamova vjera, ona vjera koja ne trazi uzivanje u Bozijim obecanjima nego u pokoravanju njegovim naredbama?

Kierkegaard je dublje od svih teologa, Zidova, krscana ili muslimana, ukazao na zajednicku sustinu vjere citavog Abrahamovog potomstva, svih onih kojima je Obecanje dato, i to ono Obecanje koje za sve tri zajednice (koje su, ustvari, jedna cjelina) ne znaci obecanje povlascenosti nego odgovornosti: odgovornosti za potcinjavanje covjekovih htijenja Bozijoj volji, sa svim rizicima koji u ovom uzvisenom pothvatu mogu covjeka zadesiti zato sto on nikad nece moci potpuno proniknuti u Bozije promisli.

Tako je Karl Barth napisao:
"Sto god da kazem o Bogu, to su samo rijeci covjeka. Pogrjesivostvorenje kakav je covjek ne moze se izrazavati drukcije nego rijecima, a one su samo provizorne, podlozne revidiranju, te tako on nikad ne moze doseci svoju potpunost"
"Sada mi je namjera" pisao je Kierkegaard "da iz priceo Abrahamu izvucem dijalektiku koja je u njoj skrivena i da pokazem kako je vjera jedan ogroman paradoks, paradoks koji ubojstvo moze transformirati u sveti cin ugodan Bogu, paradoks koji se nikakvom mislju ne moze prevazici, jer vjera pocinje tamo gdje misao prestaje"

Krscani koji su sebi dozvolili da budu uvuceni u prenosenje slogana politickog cionizma o "obecanoj zemlji" i "izabranom narodu" izlijeceni su zar ne od vjekovne zablude jedne crkve koja je podrzavala specificno krscanski antisemitizam zasnovan na podloj optuzbi usmjerenoj protiv Zidova da su bili "bogoubilacki" narod, ubice Isusa Krista. Danas ta ista crkva pokusava korigirati svoj stav pogrjesnim tumacenjem upravo u suprotnom smjeru. Nakon sto je svojevremeno "anatemizirala" "odbaceni" narod sada "izabranom" pruza podrsku. Hramati na obje noge nije isto sto i hodati pravo. Ima svetaca i ima grijesnih ljudi. Ipak nema nista vise svetih naroda nego sto ih ima prokletih.

Poslije prezira vrijedne svadje rivala, u kojoj je krscanska crkva tvrdila da je ona predmet "izabranosti" i da je nasljednica "svecenickog naroda" sad je zaticemo spremnu na kompromis i uzimanje ucesca u podjeli, kao da se Abrahamcvo potomstvo sastojalo od sekti, kao da je Abrahamova vjera bila "naslijedje" na koje je imao pravo samo jedan narod, jedna rasa, jedna institucija ili jedna crkva i kao da to nije bila obaveza nametnuta svima onima koji su zeljeli udovoljiti Bozijem pozivu.

Sta zapravo reci o "katolicizmu" ili "ekumanizmu" ovog ili onog tipa, koji se pretvara da je nesvjestan drugih clanova Abrahamove zajednice - Zidova prije njih, i muslimana poslije njih?

Monstruozno je, to treba reci otvoreno, da krscani prave razliku izmedju "obecanja" Zemlje i obecanja "Kraljevstva" kao da Biblija ne predstavlja jednu cjelinu, i da se ponasaju slicno onim Zidovima koji izdvajaju nacionalisticke i rasisticke tendencije Tore od uzvisenog univerzalizma poslanika, pocev od Amosa do Isaije.

Kakvo je shvatanje Abrahamove vjere i Isusove poruke u pogledu "Kraljevstva" moglo inspirirati Jaxquesa Maritainea kad je pisao:
"Palestina je jedina teritorija na koju jedan naroda ima apsolutnoneosporivo Bogom zagarantovano pravo"?
Znaci li to da se pripadnost Abrahamovoj zajednici stice rodjenjem a ne vjerom, i da je udio u Obecanju povlastica i vlasnicko pravo a ne odgovornost i milost?