| napred |
Uglavnom, iz prethodne lekcije izveli smo zaključak da je u svijetu upravo sve, na vlastitoj razini i kao pojedinačnost, savršeno, te se niti jednoj egzistenciji ne može spočitavati manjkavosti ili joj se iznaći kakav nedostatak. Ljudsko srce ne može se zasititi posmatrajući ljepotu i sklad svijeta. U svakom slučaju, kasnije će biti potrebe da se vratimo ovim zapažanjima i raspravu još unaprijedimo.
Sada, pak, s obzirom na zaključke iz prethodne lekcije, razmotrimo jedno drugo pitanje. Naime, otkud, onda, u svijetu uopće pojmovi “dobro” i “zlo”? Zašto za nešto kažemo da je dobro, a za nešto drugo da je loše? Bilo bi, neosporno, ispravno prvo jasno definirati smisao ovih pojmova, kako bismo ih onda mogli u stvarnom značenju i valjano primjenjivati. Ipak, za početak ćemo se pozabaviti smislom koji ovi pojmovi imaju u svakodnevnom ljudskom saobraćanju.
Poslužimo se, zato, odmah primjerima. Recimo, polahko stiže večer i Sunce malo po malo zalazi. Proanalizirajmo sve ono što se u prirodi desilo tokom jednog dana. Da li je bjelina zore bila nešto loše? Je li jutarnji povjetarac loša stvar? Da li je svitanje jutra loše? Ili je loše to što sunčeva svjetlost obasja svijet? Da li je dokaz dana, dana koji znači početak različitih ljudskih aktivnosti, od učenja do proizvodnje, po nečemu loš? Je li loše to što dan ima svoj kraj? Da li je loše što dolazi noć kao odmor i smiraj ljudima?
Šta je, uopće, loše u onom što mi u ovom svijetu nazivamo dan i noć? Vratimo se zaključku iz prethodne lekcije: Sve u svijetu je savršeno i bez nedostatka kao pojedinačnost, nevezano za neki drugi nivo egzistencije.
Zamislimo sada da su u toku današnjeg dana dvije osobe trošile svoj kapital želeći ostvariti određenu korist. Jedna osoba je kupila neku robu, potom je preprodala po višoj cijeni, ostvarivši znatnu zaradu. Druga osoba je, opet, uložila svoj novac u kupovinu neke robe koju je istog dana, sticajem okolnosti, morala prodati po nižoj cijeni od kupovne. Ako pitate večeras njih dvojicu o današnjem danu, jedan će reći da je dan bio dobar, a drugi da je bio grozan dan. Zar nije tako? Zar svakodnevno ne čujemo ovakve izjave i zar ovo nije nešto što se stalno događa?
Znajući kako stvari među ljudima stoje, možemo našu priču i proširiti. Pretpostavimo da su ova dvojica braća i da su jutros skupa krenuli iz kuće, pa su na ulici prvo sreli nekog komšiju. Onaj od njih dvojice koji je danas na gubitku večeras će razmišljati kako je taj i taj komšija baksuz i kako nije dobro tog čovjeka jutrom sretati.
Ili, upitajmo se kako se ljudi ponašaju u jesen, u vrijeme ubiranja ljetine. Onaj ko je uzgajao žitarice obradovat će se danas vjetru, ali će se plašiti da taj vjetar ne donese kišu. Onaj, pak, ko ima voćnjak s mladim stablima zabrinut će se zbog vjetra, ali će se ponadati da taj vjetar donosi kišu. Onaj čovjek nadničar, koji je danas trebao zaraditi berući voće, nadat će se da vjetar ne nosi kišu, jer u tom slučaju danas od posla nema ništa. Znači, istog dana, zbog istog vjetra ili iste kiše, toliko različitih osjećaja kod ljudi. Neko će biti radostan, neko tužan, neko uskraćen za priliku da zaradi, nekom će urod biti veći, nečiji trud će propasti … A, ustvari, da li je dan sam po sebi loš, je li loš vjetar ili je kiša loša? Ovo su stvari o kojima vrijedi razmisliti.
Zar uvijek među ljudima nije tako da je dan nekom bio dobar, a nekom loš? Zar vrijeme uvijek jednoj grupi ljudi nije odgovarajuće, a drugoj grupi kvari poslove? Uostalom, nerijetko, nažalost, čujemo ljude da psuju vrijeme ili ovaj svijet. Međutim, mi vidimo da u svijetu nema nikakve greške, da su i dan i noć, i Sunce i Mjesec, i biljka i životinja, savršeni, pa čovjek treba biti ili pokvarenjak ili budala pa da se usudi na takve psovke.
U svijetu je, zaista, sve u apsolutnom skladu, sve što postoji ili se dešava je nužno i svrsishodno i sve je to u službi općeg funkcioniranja svijeta. Glupo je i nedopustivo smatrati da zbog nečijeg ličnog interesa svijet treba prestati funkcionirati onako kako funkcionira, jer svako, i najmanje, odstupanje, imalo bi nesagledive posljedice po cjelokupan sistem postojanja.
Kažimo sada još nešto što je u vezi s prethodnom lekcijom: Ibn Sina u svom oznatom djelu “Šifa” na jednom mjestu spominje da bi ljudska pljuvačka, ako bi se našla u ustima zmije, na zmiju djelovala kao otrov, naročito ako se radi o pljuvački postača.
U okviru naše rasprave o pojmovima dobra i zla vrijedi razmisliti o ovome. Pretpostavimo da je ova Ibn Sinaova konstatacija tačna, pa se upitajmo kako to da pljuvačka čovjeka, koja je od velikog značaja za normalno funkcioniranje ljudskog organizma, u ustima zmije znači otrov? Dakle, nešto što je za čovjeka sušto dobro, za zmiju je otrov, odnosno zlo. S druge strane, zmijski otrov poguban je po čovjeka, dok za zmiju taj otrov znači dobro bez koga ne bi mogla opstati.
Možemo, dakle, slobodno kazati da su dobro i zlo sasvim relativni pojmovi i da je nešto dobro ili zlo tek u usporedbi ili nekoj relaciji s nečim drugim, a ne samo po sebi.
Naprimjer, čovjek uživa u lijepom mirisu. Međutim, ako istim tim mirisom nakadimo kuću, komarci će iz nje bježati. Ili, kupanje je zasigurno prijatna i korisna stvar, no čovjeku koji je jako prehlađen kupanje će štetiti.
I, zaista, uvijek tako. Jedna te ista stvar, zavisno od situacije, stanja ili onog ko je promatra, korisna je ili štetna. Znači, nijedna egzistencija nije po svojoj biti dobra ili zla. Tek u odnosu spram neke druge egzistencije možemo govoriti o ovim terminima. Ono što je za nas ovdje najvažnije jeste da postoji zaključak da ne postoji ništa što je po svojoj biti zlo.
U svijetu se, doista, dešava ono što nazivamo nepogodama: oluje, poplave, zemljotresi, odroni zemljišta i slično. Međutim, razmislimo li podrobno, uvidjet ćemo da u ukupnom poretku svijeta sve te pojave imaju svoje neizostavno i bitno mjesto. Sasvim je druga stvar što bujica, slijevajući se s planine, naiđe na nečiju kuću i ošteti je. Tad kažemo da je bujica nanijela štetu tom čovjeku, jer mu je uništila dom. Međutim, zlo je u svakom slučaju relativan pojam i ne postoji u apsolutnom obliku.
Uglavnom, dosad smo u dobroj mjeri pojasnili da niti jedan egzistent, sam za sebe, nije niti manjkav niti po čemu loš. Tek u usporedbi jedne egzistencije s nekom drugom možemo govoriti o manjkavosti ili zlu.
Također, neće biti teško zaključiti da, iako ništa samo po sebi nije manjkavo, doli u slučaju kad se usporedi s onim što je savršenije od njeg, ipak je vrijednost potpunosti neupitna.
Naprimjer, niko neće poželjeti da ubere voćku prije nego što ona sazri. Ili, sve dok se majstor ne izvješti u svom zanatu, on neće imati mušterija. Znamo da postoji mnogo ljudi koji se, recimo, bave kaligrafijom, ali nije previše onih čija su imena svima poznata i čiji su radovi na visokoj cijeni. Mnogo je i onih koji su se okušali u poeziji, ali slava je pripala nekolicini, poput Firdusija, Hafiza, Sadija, Rumija ili Nizamija. Malo je onih koji su bili takvi majstori riječi poput Baba Tahira Urjana, čiji stihovi se danas često citiraju i mnogi misle da se radi o narodnoj mudrosti. U svakom slučaju, ko god je u svom poslu dosegao savršenstvo, prije ili kasnije je postao čuven ili omiljen.
Ili uzmimo za primjer jednog dobrog liječnika. On može doći u grad u kome je potpuni stranac, ali nakon što počne liječiti bolesne i nakon što objelodani svoje znanje, postat će svima poznat i ljudi će se utrkivati u tome da se upoznaju s njim i steknu njegovu naklonost.
Da je Tomas Edison posvetio svoj život razbibrizi, svijet bi danas bio uskraćen za mnoštvo izvanrednih pronalazaka. Ono što je za nas bitno jeste da se doista ponašamo kao odrasli ljudi, da dokažemo da smo i duhovno, a ne samo tjelesno, zrele osobe. Nastojmo zato da svako naše danas bude bolje od našeg jučer.
Izvedimo sada iz naše rasprave o dobru i zlu još jedan zaključak: Svaka stvar je u svojoj biti dobra, a zlom se naziva tek pri usporedbi s nečim drugim ili u odnosu na neki drugi egzistent. Spominjali smo primjere, vidjeli smo kako različiti ljudi različito reagiraju na vjetar i kišu, te smo zaključili da u poretku svijeta sve ima svoje mjesto.
Zaključili smo i da je žaliti se na vrijeme, ili ga čak i psovati, odraz ljudske gluposti i maloumnosti. Ustvari, radi se o ljudima koje zanima samo lična korist, pa je za takve sve što se kosi s njihovom željom obavezno loše. Kao da misle da bi se čitav sistem Uninverzuma sa svojim principima trebao izmijeniti zarad njihovih sitnih ljudskih želja.
Znajmo da se mi ne možemo uplitati u principe na kojima svijet počiva. Oni su takvi kakvi jesu, sviđalo se to nama ili ne, i nemamo se prava žaliti na ustroj svijeta. Odlučimo, zato, čvrsto da ćemo se ubuduće kloniti ružnih riječi u vezi s vremenom i prirodnim zakonima. Možda takva odluka otvori u našim srcima neka nova unutrašnja znanja. Ako ništa drugo, kloneći se takvih riječi, nećemo ponavljati ono što govore neznalice i maloumnici.
Vratimo se opet onom našem primjeru s poljoprivrednicima, Ako malo razmislite, bit će jasno da svi oni imaju potrebu jedan za drugim. Jedan gaji pšenicu, a drugi pamuk. I tako je s ljudima općenito: neko je klesar, neko staklorezac, a neko podučava ljude pisanju i čitanju. Svako od njih jedan je organ u tijelu zajednice i svi su ovisni jedan o drugome.
Zar svi ljudi nisu u službi jedan drugome? Zar u službi društvu nije i zemljoradnik i trgovac, i policajac i liječnik, i taksista i pilot, i vojnik i pekar? Svi smo mi ovisni o drugim pojedincima u okviru zajednice. To je dovoljan razlog da druge poštujemo. Bez obzira šta ko misli, lahko je dokazati da je potrebno drugim ljudima ukazivati ljubav i poštovanje. Uostalom, u narednim lekcijama pružit ćemo odgovore na sva pitanja i primjedbe u vezi s ovim stavom.
U prethodnim lekcijama dotakli smo se problema kretanja, pa ćemo mu se sada ponovo vratiti. Svi znamo šta se podrazumijeva pod paralelnim linijama. To su, dakle, dvije uporedne linije između kojih je čak, ako zamislimo da one sežu do u beskonačnost, razdaljina uvijek ista. Drugim riječima, kao što to i slika prikazuje, radi se o linijama koje se nikad ne sijeku.
A________________________
B________________________
No, upitajmo se sada da li možemo kazati da je paralelnost linije A i linije B nastajala postepeno? Da li je, dakle, linija A postepeno dolazila u uporedan položaj s linijom B? Naravno, lahko je zaključiti da ni o kakvoj postepenosti ovdje ne može biti govora. Nemoguće je zamisliti bilo kakvo vrijeme u kome su dvije linije postale paralelne. Paralelnost se, znači, ovdje javila trenutno, odnosno nije joj prethodilo nikakvo drugo stanje.
S druge strane, postoje egzistenti koji postepeno nastaju, odnosno prelaze neki razvojni put. Košpica breskve posađena u zemlju prvo proklija, izbaci izdanak, listove, rodi zametkom voćke koji postepeno sazrijeva, e da bismo naposljetku ubrali zreo plod. Plod, znači, nije nastao odjednom, već se radilo o postepenom sazrijevanju, razvojnom putu do dosezanja potpunosti. Ovakav razvojni put nazvali smo pokretom. Odnosno, stablo, naprimjer, možemo nazvati vremenskim egzistentom, s obzirom na vremenski period poteban da ono ostvari svoje kretanje do potpunosti. Svakako, samo vrijeme kao pojam nismo proanalilzirali i definirali, što ćemo u narednim lekcijama obavezno morati učiniti. Zamislimo sada kamen koji je neko s vrha brijega zakoturao u dolinu. Taj kamen je, znači, u kretanju. To njegovo kretanje nečim je uvjetovano, odnosno prije ga nije bilo. Kamen je u ovom slučaju objekt kretanja, jer, da nije kamena, ne bi bilo niti tog kretanja.
I u ovoj lekciji nastavit ćemo s našim dijalogom:
p- Pitao sam kako vas vaš učitelj vodi od neznanja ka znanju, pa ste mi odgovorili da on priča, a vi slušate, te tako, malo po malo, učite. No, na koji način znanje stiže do vas putem onog što učitelj govori? Obratite pažnju, glasovi nastaju tako što zrak na putu iz glasnica nailazi na prepreke. Tako formiramo različite zvukove, odnosno njihovom kombinacijom sklapamo riječi. U svakom slučaju, i samo govorenje je, kao i sve drugo na ovom svijetu, zaista čudno.
No, ovog puta me zanima nešto drugo: kažete da slušanjem stječete znanje. Međutim, ono što čujete nije ništa drugo nego zrak, isti onaj zrak koji dišemo i kojim smo stalno okruženi. Kako to da je zrak u ovom slučaju svjetlo znanja?
o- O tom pitanju bih zaista morao dobrano razmisliti. Sada ne znam šta da kažem.
p- Uostalom, sličan je slučaj i sa stjecanjem znanja čitajući knjige. Zar su knjige išta drugo nego mastilo naneseno na papir tako da formira različite oblike? I kako to da čitajući knjigu stječemo znanje, a samu knjigu mi u materijalnom smislu ne unosimo u sebe? Jednostavno, pogledom prelazimo po tekstu, te tako stječemo znanje. Ko je ovdje taj ko nam daje znanje? Knjiga ili učitelj? Možemo reći da su i knjiga i učitelj samo posrednici, no od koga je onda znanje, gdje mu je izvor?
o- Sad sam tek zbunjen. Vaši prigovori su na mjestu, pitanja su osnovana i teško je na njih odgovoriti.
p- Hvala što slušate pažljivo moja pitanja i iskreno odgovarate. Kazali ste da ste prije nego ste počeli ići na predavanja bili u tami i da, iz dana u dan, izlazite na svjetlo znanja. Ko je to, ustvari, bio u tami neznanja?
o- Ja sam upravo ovaj ko razgovara sa Vama. Ja sam ja, onaj koga upravo gledate. Ja sam ovaj koji stoji naspram vas. Uostalom, jasno je ko sam ja i ne vidim šta bi tu trebalo objašnjavati i tumačiti. Ne shvatam šta smjerate s tim pitanjem?
p- Dopustite, onda, da postavim neka potpitanja.
o- Samo izvolite.
p- Kažete da Vaše “ja” upravo stoji naspram mene. Jesu li i Vaše odijelo, obuća i kapa dio Vašeg “ja”?
o- Ne to je moja odjeća i ona nije dio mene.
p- Da li su Vaša kosa i brada dio vašeg “ja”?
o- Ne, iako mi kosa i brada jesu bliži nego odjeća. No, ja mogu obrijati kosu i bradu i opet ću ja ostati ja.
p- Da li je Vaša boja kože vaše “ja”?
o- Ne, mada to jeste nešto što je dio mog tijela. Ali, ako bih nekim slučajem bio dugo izložen suncu, moja bi koža pocrnjela, ali ja bih ostao ja. Ili, ako bih se razbolio, koža bi mi ublijedjela, ali bih ja i dalje bio ja.
p-Idemo onda dalje. Da li su Vaši prsti na nogama i rukama, štaviše, Vaše ruke i noge, dio Vašeg “ja”?
o- Zar se prste, ruke i noge može porediti s odjećom, kosom ili bojom kože?
p- Kada bi nam neko, ne dao Bog, otkinuo noge ili ruke, zar se to ne bi odrazilo na vaše činove poput dolaženja, odlaženja ili davanja?
o- Naravno da bi.
p - No, uzimamo da čovjek nema jednog prsta. Kad on kaže “ja”, podrazumijeva li pritom da to “ja” nije potpuno jer mu na tijelu nedostaje jedan prst? Ili, kad on kaže “ja”, uopće taj prst ne uzima u obzir i ne smatra da to utječe na njegovo “ja”?
o- Bit će da je kao u tom drugom slučaju.
p- Zar tako ne bi bilo čak i kad čovjek ne bi imao jednu ruku?
o- Mislim da bi.
p- Znači, ruka nije dio njegovog “ja”?
o- Mislim da imate pravo.
p- Čak i kad bi čovjeku ruke i noge bile paralizirane, kad on kaže “ja”, ne bi pritom obraćao pažnju na oduzetost svojih ruku i nogu. Zar ne?
o Izgleda da je tako.
p- Znači, ruke i noge nisu dio “ja”?
o- Trebalo bi da imate pravo.
p- Ovo se pitanje može protegnuti i na druge dijelove tijela. Oči, nos, usta, zubi, vanjski i unutrašnji organi, da li je to dio Vašeg “ja”?
o- Izgleda da nisu.
p- No, čovjek ne može živjeti bez glave ili bez srca. Da li su, onda, čovjekova glava ili srce, kao vitalni dijelovi tijela, upravo ono “ja”?
o- Čovjek bez glave ili bez srca ne bi mogao živjeti i ne bi za sebe mogao reći “ja”. Ne možete čovjeka ostaviti bez tih organa, jer tada više ne može za sebe niti reći “ja”!
p- Dopustite, ipak, da postavim još neka pitanja.
o- Samo izvolite.
I u ovoj lekciji nastavit ćemo s našim, nadamo se zanimljivim, razgovorom:
o- Dakle, pitao sam da li su glava i srce dijelovi onog što podrazumijevamo pod pojmom “ja”? Rekli ste da jesu, jer bez ovih organa čovjek ne bi bio živ te ne bi mogao za sebe kazati “ja”. Međutim, pitao bih sada još ponešto o ovoj temi.
o- Samo izvolite.
o- Molim Vas da obratite posebnu pažnju na naredna pitanja. Da li Vam se u životu dešavalo da, rješavajući neki težak problem, duboko potonete u misli?
o- Svakako, često se znalo desiti da zaronim tako duboko u razmišljanje da mi je sada to teško i opisati.
o- Da li Vas u tom stanju duboke zamišljenosti Vaše vlastito tijelo ponekad ometa?
o- Ne shvatam šta time želite reći. Objasnite, molim Vas.
o- Da li Vas, naprimjer, dok pokušavate razmišljati o nekom problemu, ometa buka i galama?
o- Da, naravno da mi smeta.
o- Zar Vam se nije znalo desiti da se duboko zamislite, tako da, kad bi u tom trenutku pored Vas prošla kamila, ne biste je primijetili? Kad bi Vas poslije neko upitao da li ste vidjeli neku kamilu da je prošla putem, odgovorili biste da niste. Međutim, da niste bili potonuli u misli, sigurno biste je opazili.
o- Naravno, čovjeku se često desi da se tako duboko zamisli.
o- Zar Vam se nije desilo da se, kad morate razmisliti o nečemu bitnom, povučete u tišinu, saberete misli, zaklopite oči i sasvim se usredsredite na problem koji trebate riješiti?
o- Upravo je tako kako kažete.
o- Ako biste tako sklopljenih očiju pomišljali na okolinu, vlastito tijelo ili nešto što Vam se, nažalost, desilo, zar Vas to ne bi sprečavalo da se usredsedite na problem koji trebate riješiti?
o- Svakako da bi. U tom slučaju ne bi se moglo duboko i valjano zamisliti nad problemom što mi ga valja riješiti.
o- To je, dakle, ono što sam htio kazati kad sam pitao da li Vam pri dubokom razmišljanju može smetati i vlastito tijelo? Dakle, dok razmišljate o nekom problemu, ne pada Vam napamet da posjedujete nekakav imetak, kakvu odjeću u tom trennutku imate na sebi, niti obraćate pažnju na to da imate ruke, noge, srce ili glavu. Nakon što iznađete rješenje, kažete: “Ja sam zamišljao, shvatio i zaključio nešto.” No, ko je taj “ja”? Očito je to neko ko nije tijelo niti tjelesni organi.
o- Mislim da je upravo tako kako tvrdite.
o- A sada, kad već kažete “ja” koje je mislilo, čulo, shvatilo, reklo…, da li je to “ja” koje je nešto različito od tijela, egzistent ili ne?
o- To je sasvim jasno, naravno da je egzistent. Svakako da je egzistent i da postoji, jer nešto što ne postoji ne može razmišljati niti reći za sebe “ja”.
o- Doista, upravo je tako. Dakle, sada se već možemo okoristiti našim razgovorom. Znači da ono što nazivamo “ja” jeste ukaz na egzistent koji je različit od tijela.
o- Da, tačno.
o- Može li se taj egzistent vidjeti okom?
o- Ne
o- Može li ga se vidjeti pod lupom ili nekim još jačim povećalom?
o- Ne, ne može.
Obratite pažnju na ovaj dijalog i ne smatrajte ga nebitnim ili besmislenim. Na ovaj način stigli smo do egzistenta koji je bit svakog ljudskog bića. Zaključili smo, dakle, da je ona suština koju podrazumijevamo pod riječju “ja” egzistent različit od tijela. Sada smo već sigurni da postoji ona zbilja koju nazivamo “ja”, premda taj egzistent ne možemo vidjeti, dodirnuti niti osjetiti bilo kojim čulom. No, kakav je to egzistent, kako to da nije tjelesan i u kakvom je odnosu s tijelom? Šta je manjkavost, a šta je potpunost tog egzistenta? Brojna su pitanja koja nam se sada neizostavno nameću. Ali, napravili smo tek mali korak na našem putu do znanja. U narednim lekcijama pokušat ćemo iznaći odgovore na ova pitanja, držeći se i dalje istog metoda otkrivanja istina i činjenica.
Znači, u prethodnoj smo lekciji zaključili da je ono što svako od nas misli kad kaže “ja” nešto drukčije od našeg tijela. Dokazali smo da to postoji kroz primjer ljudskog razmišljanja. Rekli smo da čovjek pri dubokom razmišljanju sasvim zaboravlja na svoje tijelo, ali nipošto ne poništava time svoje jastvo.
U ovoj lekciji ćemo nastaviti dokazivati ove stavove, no putem novih argumenata. Štaviše, argument kojim ćemo se sad poslužiti u izvjesnom je smislu bolji od pređašnjeg. Radi se, također, o jednom iskustvenom dokazu, a rado ga je koristio veliki islamski filozof Ibn Sina. Isti agrument srećemo i kod evropskog filozofa Descartesa, ali mislioci poput Valiosa i Fourlanija tvrde da je i sam Descartes ovaj argument preuzeo od Ibn Sinaa.
Ibn Sina je napisao mnogo vrijednih radova o različitim disciplinama, a jedno od najvažnijih njegovih djela zove se “Išarat ve tenbihat”. Drugo čuveno Ibn Sinaovo djelo zove se “Šifa”. “Išarat” se bavi isključivo logikom ili filozofijom, dok je “Šifa” neka vrsta enciklopedije, a za nas će biti najvažniji onaj dio koji je posvećen filozofiji. Obje knjige sadrže više poglavlja, od kojih se svako bavi zasebnim filozofskim problemom. Obje knjige sadrže onaj iskustveni argument koji vam namjeravamo predstaviti. Ovaj argument poznat je pod arapskim nazivom “tazi”, no za nas to i nije toliko bitno. Važnije je sada vidjeti kako sam Ibn Sina izlaže ovaj argument: “Zamisli tako da imaš sve organe, zdrav si i bistrouman, sklopljenih očiju, raširenih prstiju, razmaknutih nogu i ruku tako da ne dodiruju tijelo niti se međusobno dodiruju, na temperaturi zraka jednakoj temperaturi tvog tijela, u mirnom i tihom prostoru, nisi vezan ni za šta niti stojiš na čemu i odjedanput si stvoren. U tom slučaju, svjestan si samo sebe i ničeg drugog.”
No, razmotrimo sada detaljnije ovaj Ibn Sinaov argument i ono što nam hoće reći.
Dakle, imaš sve organe, vanjske i unutrašnje, ali nisi obraćen na njih i ne osjećaš ih. Zdrav si, tako da ti nikakva bol ne skreće pažnju. Bistrouman si, znači zdravog i nepomućenog razuma. Oči su ti sklopljene, tako da ne vidiš vlastito tijelo i ono ne privlači tvoju pažnju. Prsti su ti rašireni, a noge i ruke razmaknute, pa ne osjećaš nikakav dodir. Nalaziš se na temperaturi zraka jednakoj tjelesnoj temperaturi, tako da ne osjećaš niti toplotu. U tihom si i mirnom prostoru, a nikakav zvuk ne bi privlačio tvoju pozornost. Nisi vezan ni za što, jer bi te vezanost za bilo šta neizbježno remetila. Ne stojiš na nečemu, jer bi stajanje značilo dodir, a dodir bi te činio svjesnim tjelesnosti. Znači, pretpostavka je da plutaš u prostoru. Odjedanput si stvoren i našao se u tom stanju, inače bi te svaka potpunost činila svjesnim tijela i pređašnjih stanja u kojima si se nalazio. U ovom stanju bit ćeš svjestan jedino vlastitog jastva i ničeg drugog.
Rekli smo da je ovaj argument bolji od onog koji smo prethodno naveli, pa ćemo to i pojasniti. Naime, u pretpostavljenoj situaciji nipošto se ne može kazati: “Imam tijelo, dakle, “ja” znači moje tijelo.” Ne može se pomisliti: “Imam glavu i srce, pa su glava i srce dio moga “ja”.” U pretpostavljenom stanju nije se svjesno ni vlastitog tijela, ni zemlje, nebesa, niti bilo čega drugog. Postoji samo svijest o samom sebi, svijest o vlastitom biću i njegovom postojanju. Znači, ovo je jasan dokaz da je “ja” egzistent drukčiji od tijela.
(1)
| napred |