Poslanikov sunnet I Ehlul bejt

Poslanik Muhammed s.a.v. je rekao: “Neka Allah usreci onoga ko cuje moju izreku, zapamti je, razumije je i preprica je onako kako ju je cuo. Prenosilac znanja ne mora biti ucenjak, ali on moze prenijeti znanje ucevnoj osobi.” Poslanikovi hadisi ili sunnet, pored Allahove Knjige, sluze kao izvor zakonodavstva na koji se muslimani oslanjaju kako bi pronasli presude, zakone i uputstva. Sunnet je kljuc za interpretaciju Kur’ana i pomocu njega se daje praktican oblik kur’anskim pravnim, ideoloskim i obrazovnim konceptima i sadrzaju. Svaka rijec u kur’anskom tekstu je vjecni dragulj koji sadrzi mudrosti i Bozanske zakone koje sunnet treba da objasni i protumaci. Poslanik s.a.v., kao primalac Bozije objave, znao je tacno znacenje i svrhu Bozije poruke i njene uzvisene ciljeve. Zbog toga smatramo da je Poslanikov sunnet vjecno proljece koje nikad ne presusuje i vjecna istina kojoj laz ne moze prici ni sa koje strane. On je prakticna manifestacija zakona zivota i nacrt za srecu covjecanstva. Vrijednost sunneta je vjecna kao i vrijednost Kur’ana. Ovo je izrazeno u sljedecim ajetima: “Ono sto vam Poslanik da uzmite, a ono sto vam zabrani, ostavite...” (59:7); “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu...” (33:21); “A ako se u necemu ne slazete, obratite se Allahu i Poslaniku...” (4:59).
Ehlulbejt se cvrsto pridrzavao ovih Bozanskih naredbi, kao i oni koji su slijedili njihov blistavi put tefsira, hadisa, zakonodavstva, i akaida. Imami Ehlulbejta su se borili, podnosili mucenje, zatvor, progonstvo pa cak i mucenicku smrt radi cuvanja poruke Svemoguceg Allaha i cistog sunneta Bozijeg Poslanika, pokazujuci muslimanima njihovu prakticnu primjenu u svakodnevnom zivotu. Njihov put nije bio lezaj od ruza, i kao sto je to uvijek bio slucaj sa pravednicima, morali su da se suoce sa dvolicnjacima i varalicama, cija su srca bila ispunjena osvetnickim zarom protiv islama. Ti opsjenjivaci, koji su se predstavljali kao muslimani kako bi iskrivili i unistili Poslanikov sunnet, nikada nisu propustali priliku da zavedu prostodusne ljude tako sto su pogresno tumacili Boziju objavu i pripisivali joj kriva znacenja. Oni su cak izmisljali lazne hadise kako bi poduprli svoje zlokobne namjere.
Uzimajuci u obzir ovakve intrige, uloga Ehlulbejta u cuvanju Poslanikovog cistog sunneta bila je jos vaznija. Njihov posao je bio jedinstven – da dobro sacuvaju i vjerno prenesu hadise Poslanika islama u njihovom pravom obliku. Kao rezultat, oni su se borili protiv novotarija u vjeri i protiv svih vrsta iskrivljavanja. Oni su zagovarali iskreno pridrzavanje Allahove Knjige i Poslanikovog sunneta, podsticuci muslimane da koriste Kur’an kao kriterijum za prosudjivanje autenticnosti hadisa, buduci da je casni Kur’an imun od bilo kakvog falsifikovanja i cudesno je sacuvan onakav kakav je i bio kada ga je melek Dzibril prenio Poslaniku Muhammedu s.a.v.. “Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista cemo Mi nad njim bdjeti!” (15:9).
Jasno je da je Allah preuzeo na Sebe da sacuva Svoje objavljene rijeci od bilo kakvih izmjena i odrzi ih cistim od iskrivljavanja, intriga i krivotvorenja. U tom pogledu, Zapovijednik vjernika, imam Ali je rekao: “Osnove pojavljivanja zala su prohtijevi koji se slijede i pravila koja su novostvorena. Ovo je protiv Allahove Knjige. Ljudi saradjuju jedni sa drugima u tim stvarima cak i ako je to protiv Allahove vjere. Allahov Poslanik s.a.v. je rekao: “Svaka novotarija (bid’a) je zabluda, a svaka zabluda vodi u vatru.” Abdullah ibn Ebi Ja’fur kaze da je jednom upitao imama Sadika o razlikama u hadisima od nekih pouzdanih kao i sumnjivih osoba. Imam je odgovorio: “Ako naidjes na hadis koji se slaze sa Allahovom Knjigom, ili drugim utemeljenim, dobro poznatim Poslanikovim hadisima, uzmi ga” Ejjub ibn Hur kaze: “Cuo sam Ebu Abdullaha (imama Sadika) kad kaze: ‘Sve se mora vratiti na Allahovu Knjigu i sunnet, a svaki “hadis” koji se ne slaze sa Allahovom Knjigom nije nista drugo do izmisljen’.” Ejjub ibn Rasid takodje citira da je imam Sadik rekao: “Svaki hadis koji se ne slaze sa Kur’anom je izmisljen.” Imam Sadik kaze da je Boziji Poslanik s.a.v. rekao: “Ko god se bude drzao mog sunneta onda kada se budu pojavile razlike u mom Ummetu, imace nagradu stotinu sehida.”
Jednom je neka osoba dosla kod Imama Alija a.s. i upitala ga o znacenju rijeci “sunnet”, “novotarija”, “zajednica” i “sekta”. Imam Ali je odgovorio: “Sunnet je ono sto je radio Allahov Poslanik, novotarija je ono sto je izmisljeno nakon njega, zajednicu sacinjavaju pravednici pa makar (bili) u manjini, a sektu sacinjavaju oni na krivom putu pa makar (bili) u vecini.” Jos jedna izreka imama Alija glasi: “Postoje dvije vrste sunneta: obavezni sunnet, cije je slijedjenje uputa, a zapostavljanje grijeh, i dobrovoljni sunnet, cije je slijedjenje vrlina, a izostavljanje nije grijeh.”
Imam Sadik citirajuci imama Alija kaze: “Nad svakom istinom postoji realnost, a nad svakim ispravnim nacinom postoji svjetlost. Sta god se slaze sa Allahovom Knjigom uzmite, a sta god joj se suprotstavlja ostavite.” On je takodjer rekao: “Neka se Allah smiluje na svakoga ko prenese rijeci Bozijeg Poslanika bez izmjene, cak i ako ga ljudi napadaju.” Zapovijednik vjernika, imam Ali kaze da je cuo Allahovog Poslanika da je rekao: “Ako do vas dospije hadis sa nelogicnostima, ciji dijelovi su suprotstavljeni jedan drugom, on ne moze biti od mene i ja to nisam rekao, cak i ako kazu da sam rekao. Ako do vas dospije hadis ciji dijelovi nisu medjusobno suprotstavljeni, on je od mene i ja sam ga izrekao. Ko god me je vidio mrtvog, to je kao da me je vidio u zivotu, a ko god me je posjetio, bicu mu svjedok na Dan prozivljenja.” Takodjer se prenosi da je on s.a.v. rekao Muhammedu ibn Muslimu: “O Muhammede, kad god do tebe dospije neki hadis, bilo preko poboznog ili bilo preko gresnika, a slaze se sa Kur’anom, uzmi ga; a kada god do tebe dospije hadis, bilo preko poboznog ili bilo preko gresnika, a ne slaze se sa Kur’anom, ne uzimaj ga.”
Navedeni hadisi i izreke kazuju nam sljedece: sta je sunnet po skoli Ehlulbejta, koji se metod koristi za njegovu provjeru i kakav je odnos Poslanikovog sunneta sa Allahovom Knjigom. Tako mozemo zakljuciti:
Bilo kakva rijec, djelo ili ucenje pripisano Poslaniku mora se provjeriti u Allahovoj Knjizi kako bi se vidjelo da li je ispravno ili ne. Ako se slaze sa Kur’anom, onda ono pripada sunnetu, ali ako se suprotstavlja Bozanskom tekstu, onda ono ne pripada sunnetu.
Kur’an i sunnet su dva izvora zakonodavstva, prava, morala i nacina zivota za svakog muslimana. Svi principi vjere ili ideoloski koncepti moraju biti u skladu sa Kur’anom i sunnetom. Kao takvi, treba da budu prihvatljivi i smatrani kao dio Bozanskih zakona. U drugu ruku, svi koncepti ili pravila koji se suprotstavljaju Kur’anu i sunnetu, predstavljaju novotarije, zablude i neistine, i zato trebaju biti odbaceni.
Postoji utvrdjen i opste prihvacen sunnet koji bez sumnje pripada Poslaniku i koji se slaze sa Kur’anom. Takav sunnet se mora uzeti kao vaga ili sredstvo za ispitivanje i odredjivanje hadisa i rivajeta cija se istinitost dovodi u pitanje. Tako, sta god se utvrdi kao kontradiktornono tome sunnetu mora biti odbaceno.

Klasifikacija sunneta

Ulema klasifikuje sunnet na sljedeci nacin:
Izreke: one se sastoje od Poslanikovih hadisa, predavanja, ucenja i pisama.
Djela: Sva Poslanikova djela i radnje u njegovom ophodjenju sa ljudima ili izvrsavanju vjerskih obreda.
Precutno odobrenje: Djela i radnje cinjene u Poslanikovom prisustvu koja je on, time sto ih nije rijecju ili djelom sprijecio, precutno odobrio.
Posto nije bilo moguce da Poslanik s.a.v. ucini ikad i jednu gresku, njegov svaki postupak i svaka rijec nose pecat slijedjenja i autoriteta. Pomocu Poslanikova sunneta sva djela i radnje mogu se podijeliti na obavezne (vadzib), zabranjene (haram), preporucive (mustehab), nepreporucive (mekruh) i dozvoljene (mubah). U obavezna spadaju pet dnevnih namaza, obavljanje hadza, post u mjesecu ramazanu, sprijecavanje zla i podstivcanje na dobro, i druge. Njihovim obavljanjem musliman zaradjuje sebi Allahovu nagradu a neobavljanjem zasluzuje Njegovu kaznu. U zabranjena djela spadaju ubistvo, uzimanje kamate, pijenje alkohola, preljuba, i druge. Njihovim cinjenjem musliman cini grijeh i zasluzuje Allahovu kaznu, dok uzdrzavanjem od tih djela zasluzuje Allahovu nagradu. U preporucive radnje spada klanjanje namaza cim vrijeme za njih pocne, jedenje s abdestom, prvi nazivati selam, i druge. Njihovim pridrzavanjem musliman zasluzuje nagradu a nepridrzavanjem ne zasluzuje kaznu. U nepreporucive radnje spada klanjati u tjesnoj ili prljavoj odjeci, puhati u vrucu hranu, mesti kucu po noci, i druge. Izbjegavanjem ovih radnji musliman zasluzuje nagradu, dok njihovim cinjenjem ne zasluzuje kaznu. U dozvoljene radnje spadaju one za koje nema niti nagrade niti kazne. To su, na primjer, spavanje, hodanje, hranjenje , i druge.

Metode u istrazivanju i dokazivanju ispravnosti sunneta
Imami Ehlulbejta su definisali metode ispitivanja i dokazivanja sunneta Bozijeg Poslanika na osnovu kojih su pravnici skole Ehlulbejta uspostavili “kriticki metod” u istrazivanju Poslanikovog sunneta. Kao prvo, oni ne smatraju da je ijedan dio sunneta vrijedan da se prihvati bez prethodne istrage o njegovoj autenticnosti. Oni ispitivaju autenticnosti nekog navodnog Poslanikovog postupka ili hadisa kako bi potvrdili da li je to Poslanik zaista rekao ili ucinio. Istraga obuhvata sve aspekte navedene predaje i, ukoliko se ona pokaze kao tacna, prihvate je kao dio sunneta.
Kao rezultat, oni ne smatraju da je ijedna zbirka hadisa apsolutno ispravna, nego svaka treba da se kriticki istrazi i ispita. Postoje cetiri najvaznije zbirke hadisa koje se sastoje od hadisa prenesenih od Ehlulbejta, a to su:
‘El-Kâfi,’ koju je sastavio Sejh Muhammed ibn Ja’kub Kulejni (umro 329. godine po hidzri);
‘Men lâ jahdaruhu el-fakîh,’ koju je sastavio Sejh Muhammed ibn Ali, poznat kao Ibn Babavejh Saduk (umro 381. godine po hidzri);
‘El-Istibsâr,’ koju je sastavio Sejh Muhammed ibn Hasan Tusi (umro 460. godine po hidzri);
‘Et-Tehzîb,’ ciji je sastavljac takodje Sejh Tusi.
Uz navedena cetiri djela, sljedece zbirke, koje su sastavljene na pocetku drugog milenijuma po hidzri, takodjer su visoko cijenjene:
‘Vasa’ilu-s-si’a,’ ciji je sastavljac Sejh Hur Amili;
‘Biharu-l-envar,’ ciji je sastavljac Allama Muhammed Bakir Medzlisi;

Cak i spomenute cetiri najvaznije knjige, koje predstavljaju osnovu imamijskog ili dza’ferijskog prava, ucenjaci Ehlulbejta kriticki ocjenjuju i podvrgavaju unakrsnom ispitivanju i tumacenju. Svaki hadis u ovim zbirkama je istrazen i vracen sve do svog izvora, sa detaljnim diskusijama o lancu njegovih prenosilaca i njihovoj povjerljivosti. Postoje slucajevi odbacivanja nekih hadisa koji su se nasli u tim zbirkama zbog slabog izvora prenosilaca, zbog nevjestih prepisivaca ili zbog raznih drugih okolnosti.
Siitski naucnici su podvrgli istoj metodi objektivnog kriticizma poznate sunitske zbirke hadisa kao sto su ‘Sahih el-Buhari,’ ‘Sahih Muslim,’ ‘Sunen Ebi Davud,’ ‘Sunen Nesa’i,’ ‘Sunen ibn Madze,’ ‘Kenzu-l-’ummal’ i ostale hadiske zbirke, odmjeravajuci ih na naucnoj i prakticnoj vagi prihvatajuci hadise koji se zasnivaju na casnom Kur’anu i cistom, neiskvarenom sunnetu Bozijeg Poslanika.

Uobicajeni metod koji se koristi za potvrdjivanje ispravnosti nekog hadisa se zasniva na:
A. Ispitivanju “potkrijepljujuceg dokaza” odnosno lanca prenosilaca. Naucnici moraju da se dosta potrude u ispitivanju zagovaraca nekog hadisa, da bi se uvjerili u vjerodostojnost prenosilaca, pozivajuci se na specijalne knjige Ridzal (“Ko je ko medju prenosiocima hadisa?”) koje daju podatke o licnosti prenosilaca i govore o njihovoj vjerodostojnosti ili pak nevjerodostojnosti. Oni ne smiju dozvoliti da na njih uticu mezhebske pripadnosti prenosilaca. Ako se pokaze da je prenosilac pouzdan i istinoljubiv, hadis koji je prenio bit ce prihvacen bez obzira iz kojeg bio mezheba.
B. Ispitivanju teksta hadisa: oni istrazuju kontekst hadisa i njegovo znacenje, kako bi utvrdili da se ne suprotstavlja ni Allahovoj Knjizi ni vjerodostojnom sunnetu, ni uspostavljenim pozitivnim racionalnim cinjenicama.
Ukoliko se pokaze da su ‘potpora’ i ‘tekst’ ispravni, naucnici prihvataju hadis. U protivnom, oni ce ga odbaciti, bez obzira na status njegovog prenosioca. Prema tome, stav koji su zauzeli ucenjaci skole Ehlulbejta sastoji se iz dva gledista: prvog, da ne treba smatrati neku hadisku zbirku kao apsolutno vjerodostojnu ili apsolutno pogresnu, i drugog, da treba prihvatati hadis samo na osnovu njegove vjerodostojnosti i istinitosti, bez obzira na vjerski pravac ili skolu misljenja kojoj je pripadao njegov prenosilac.
Ko god se bude pozvao na knjige o principima pravnih nauka jasno ce prepoznati ovu cinjenicu. Na taj nacin naucni i kriticki metod pomaze da se zastiti originalnost i cistoca vjere, i u isto vrijeme promovise muslimansku solidarnost, izbjegavajuci pri tome fanatizam, neznanje i licemjerje. Zapravo, u naucnom i kritickom metodu istrazivanja nema mjesta fanatizmu i slijepom vjerovanju jer on mora biti iskreno sproveden i objektivan.